Divković: Društvo u BiH zagađeno mržnjom i korupcijom

0
23
Marko Divković, od nedavno prvi čovjek udruženja “BH novinari”, za Radio Slobodna Evropa govori o tome kako je profesija izgubila vjerodostojnost, te da su mali izgledi da se stanje ozbiljnije popravi.
RSE: Ima kod nas jedan paradoks – prema ocjenama relevantnih međunarodnih institucija, ali i domaće zajednice, medijske slobode nam padaju. Klize na dole na svim ljestvicama, a opet, pored crkve, građani nam najviše vjeruju. Možda to i nije paradoks?
Divković: To što nama, još i vjerskim zajednicama, vjeruju, je samo izraz očaja jer više ljudi nemaju kome da vjeruju. Sve garniture vlasti, sve opcije do sada, su ih izvarale.
RSE: Ovdje nemamo relevantnu javnost, nego je ona podijeljena na tri antagonizirane javnosti, od kojih svaka prati i vjeruje isključivo svojim novinarima.
Divković: To je na žalost tačno i pogubno, kako god da se okrene. Prije nekih 20-tak dana sam bio u prilici da govorim našim budućim kolegama i kolegicama na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Rekao sam da je društvo BiH kontaminirano ili zagađeno sa tri pogubna agensa. To su mržnja, korupcija i manipulacije. Ovo što mi sada imamo, stanje u kojem živimo, zapravo je posljedice pogubnog dejstva čitave lepeze produkata ta tri agensa. Zbog toga, većina vjeruje svom dijelu nacionalne javnosti ili medijske slike.
RSE: S tom činjenicom da ih zaista do besvijesti manipuliraju jednako političke i ekonomske elite, pa jaz postaje sve dublji i dublji.
Divković: Samo ne znam gdje je kraj.
RSE: S jedne strane imamo političke i ekonomske elite, a sa druge urednike, menadžere, vlasnike medija, koji se na glavačke bacaju u naručje svojim vođama.
Divković: To mi sve liči na ono ugrabi što možeš jer je ekonomski kolač simboličan, oskudan, a medijskih kuća imamo prava poplava. Koliko samo imamo televizija, koliko radio stanica, a niko ne zna koliko ima portala. Svi oni jurišaju na isti i vrlo oskudan ekonomski kolač. Tako da nije nikakvo iznenađenje što su mnogi prodali svoju profesionalnu dušu đavolu. Vlasnica dijela tih medija su ujedno i vlasnica nekih drugih kompanija, pa imamo jedan bućkuriš – povezanost tih kompanija, i sa politikom i sa biznismenima, sačuvaj me Bože, kakvog sve porijekla i kakvog sve kapitala. Ono što imamo, daleko je, predaleko, od onoga što bi trebalo biti.
RSE: Privatni mediji imaju pravo da se opredjeljuju, po bilo kojem kriterijumu.
Divković: Kapital oni mogu kapitalizirati na sve načine, ali da poštuju neke temeljne norme, makar one zakonske.
RSE: Imamo najjače, najbrojnije, najuticajnije radio difuzne sisteme koji, umjesto, da služe javnosti i građanima, u principu servisiraju propagandne apetite, opet političkih vođa, entitetskih, kantonalnih.
Divković: Dobar dio medija, koji se finansiraju iz javnih fondova i javnih sredstava, bilo da je u pitanju budžet, bilo da je u pitanju RTV taksa, su postali klasična zveckalica vladajućih struktura. To što se oni ne mijenjaju već 20 godina, a neki se mijenjaju svake četiri ili osam godina, ne mijenja ništa u suštini jer se samo promijeni urednik i direktor i idemo dalje. U eteru nema promjena. To sluganstvo politici nije ništa novo, ono je staro. Kako vrijeme odmiče, kako smo ekonomski u lošijem stanju, to će svi ti oblici prodaje ljudske i profesionalne duše, postati sve vidljiviji i sve bezočniji.
RSE: Može biti da je izuzetak, ili barem djelimično izuzetak, BHRT1, kuća u kojoj ti radiš. Vjerovatno ste i zbog toga došli u bezizlaznu situaciju. Svi su vam okrenuli leđa.
Divković: Tu ima više razloga. Dijelu javnosti u BiH ne odgovara ništa što nosi naznaku BiH, makar u simboličkom smislu. BHRT pokušava, i u dobroj mjeri uspijeva, da se ne stavi pod nikakve političke skute, ni jedne nacionalne opcije, ali na žalost, te opcije proklinju naše živote u svakom smislu. Žrtvovanje odnosa prema BHRT-u je zapravo odnos prema čitavoj stvarnosti BiH i prema BiH kao državi. Tu nema nikakvih iznenađenja i to se javno govori. Unutar javnog RTV sistema, imamo tri njegova dijela, onaj emisioni, plus onaj tehnički, koji nikada nije zaživio. Kada se govori o problemu i rješavanju problema, primjera radi, o pronalasku načina sigurne naplate RTV takse, čime bi čitav taj sistem bio održiv, nikada ne dođu predstavnici dva dijela, odnosno predstavnici Federalne TV i RTV RS-a.
RSE: Čini se da ni privatni mediji, ukoliko nekom izravno ne služe, brzo padaju, prekinu se sponzorstva, pobjegnu oglašivači, sve nestaje odjednom, tako da i privatni mediji nestaju sa scene.
Divković: Ne vjerujem da ni jednom od privatnih medija cvjetaju ruže. Znam da dobar dio kolega tamo radi za zajamčenu plaću oko 500 maraka i neki bon, za koji će, u nekom granapu, da uzmu mišolovke ili kilo brašna. Borba za golo preživljavanje je posljedica toga. Privatni mediji moga da rade sa svojim medijem šta god hoće. Problem je u tome što se na taj način svi profesionalni i etički standardi srozavaju vrlo nisko. Na našim TV i radio stanicama je ogroman prostor koji ide u informativne emisije, a nema naznake da je komercijalni, a vidi se kako euri ili marke padaju sa ekrana. Dio vlasnika medija varaju gledaoce i slušaoce.
RSE: Tu se krug zatvara i nikoga ne zanimaju činjenice, ne postoji bilo kakva odgovornost za izgovorenu ili napisanu riječ. Profesija zaista potpuno gubi vjerodostojnost.
Divković: Profesija gubi vjerodostojnost samim tim što je društvena klima pala tako nisko, da šta god da kažete nema efekta. Čuveni Centri civilnih inicijativa bili su zagovornici transparentnosti javnih prihoda, i sticanja i trošenja i finansiranja, posebno medija. Jednom sam prilikom, na njihovoj press konferenciji, upitao na koji način stižu sredstva za vaše medije. Prekinuta je press konferencija. Najbolji odgovor sam dobijao naredne tri godina jer me nisu zvali na svoje press konferencije. Kada imamo toga i u toj oblasti, koja ne bi trebala takva biti, šta očekujemo od javnosti?
RSE: Da li ste u udruženju “BH novinari” planirali u novoj godini nešto raditi po ovim pitanjima? Znam da se u vašim krugovima sve to često konstatira, ali hoće li biti kakve akcije?
Divković: Akcija je bilo i bit će. Prije nekih dva mjeseca u Sarajevu je bila jedna konferencija na tu temu. Želimo da se izradi zakon i da se tačno razgoliti vlasništvo u medijima. Mi smo to označili kao transparentnost vlasništva. Tada bi smo u javnosti znali ko je vlasnik i onda bi nam neke stvari bile jasnije. Mislim da bi tada neki drugačije radili, kada bi se znalo ko je vlasnik. Ovih dana smo već pokrenuli i nastaviti u ovoj godini aktivnosti oko toga da se tačno zna kome vlasti, svih nivoa, na koji način i kojim kriterijuma, daju novac.
Ispostavilo se da svaka vlast želi neku kontrolu nad medijima. Počinju već polako, a to se i razotkrilo, da odbacuju one koji o njima ne pišu kako bi oni htjeli. Onaj koji o njima lijepo piše će dobiti novac, a onaj koji je napisao bar jednu rečenicu koja im se ne dopada, neće dobiti ništa iz naših poreza. Taj princip je još uvijek na snazi, samo se vlastima, tu i tamo omakne, pa im izgleda taj sistem unutrašnjeg skrivanja podataka nekada malo i propadne. To se desilo sa Federalnom vladom.
Kada je u pitanju Vlada RS, tu se više ne postavlja pitanje. Oni jednostavno odrede kome će da daju i tu je kraj priče.
RSE: Vi ste tek jedno od novinarskih udruženja iliti udruga. Ima li kakvih inicijativa da se snage objedine, barem na neutralnom, sindikalnom nivou?
Divković: Ima, ali tu se sučeljavamo sa temeljnim principom entitetske podjele BiH. Sindikalno organizovanje nije moguće po sadašnjim zakonima. Dijaloga među nama ima ali problem je tipično naš. U BiH ima oko osam udruženja novinara. Šta sada?
Zadnjih godina još nisam čuo iole ikakvu ozbiljnu reakciju nekoga od tih udruženja povodom nekih od problema unutar medijske zajednice, na bilo kojem aspektu, pa makar to bila reakcija na RTV takse, na napade na novinare. Osim našeg udruženja, ne primjećujem reakcije drugih.
To što ih ima, nemam ništa protiv, ali bih voli da se jave i reaguju na neke probleme. Ako bi bili bar približni nekom tempu aktivnosti našeg udruženja, onda bi nas vjerovatno, i vlastodršci i oligarsi svih boja i generacija, drugačije shvaćali. Možda bi se malo plašili. Šutnja o problemima neće riješiti ni jedan problem jer nikada i nije. Šutnja jeste zlato, ali samo u poslovici.

Autor:Radio slobodna europa

Komentariši